Krug ogromnih kamenih blokova, sred Engleske ravnice, učenicima, dokumentarcima, filmovima, komplo teorijam i priča o drevnim civilizacijama pojavljuje se. Toliko puta smo ga videli na fotografijama da se čini gotovo nepostojećim kada se jednog dana zaista nađe pred njim.

I upozorena sam da prvi utisak može biti malo razočaravajući: Stounhendž je manji nego što većina ljudi zamisli. Ipak, meni je veći problem bio nešto drugo.

Stounhendž, smješten na Solsberijskoj ravni na jugu Engleske, predstavlja jedan od najpoznatijih prahistorijskih spomenika na svijetu.

Ipak, ni danas se ne zna točno ni kojoj je svrsi služio, ni kako je dovučeno i postavljeno to džinovsko kamenje, a ni koji je bio motiv njegove izgradnje, koja se, kažu, odvijala u fazama, hiljadama godina prije nove ere...

Mnogi misle da je imao veze sa paganskim ritualima, a znamo i da položaj kamenja nije slučajno. Stounhendž je pažljivo usklađen sa kretanjem Sunca. Mogao je da bude hram, mesto obreda, okupljanja, sećanja na mrtve, praćenje godišnjih doba, groblje... Misterija je verovatno najveći deo njegove privlačnosti i pretpostavljam da se svi koji se tamo uputimo imamo neki trip da želimo pred Stounhendžom da osetimo Å¡ta to mesto čini toliko posebnim.

A već put do tamo je nagoveštavao avanturu.

Iz Londona je trebalo nekoliko sati vožnje kroz idilični britanski pejzaže, a kad je delovalo kao da više nema ničeg za videti - stali smo. Do samog Stounhendža ne može se stići kolima, već postoji parking i Centar za posetioce udaljen 2-3 kilometra odakle Å¡atl bus vozi do same lokacije. MožeÅ¡ i peÅ¡ke tom rutom, treba 25-30 minuta u jednom smeru i verujem da može da bude interesantno, ali je tog dana baÅ¡ bilo upeklo sunce, pa sam izabrala prvu opciju. Vožnja traje nekoliko minuta i uključena je u cenu ulaznice.

Iskrcala sam se na žutoj, suvoj livadi i odmah snimila onu prepoznatljivu siluetu ogrnutu nebom. Uzbuđenje je u trenutku skočilo pred prizorom koji sam toliko puta videla na snimcima, a sad je dobio čitav kontekst.

S jedne strane protezao se put kojim je prilazila gomila ushićenih turista, s druge je, potpuno nezainteresovano, blejalo stado ovaca. Ubrzala sam korak, a ljudi oko mene već su zastajali s uperenim kamerama mobilnih telefona i komentarisali kako su mislili da je veći.

Ja nisam, baš sam ga takvog zamišljala - prostrtog na poljani, usred ničega, pod ogromnim nebom, teškog, starog i zagonetnog... I tačno sam znala gde želim da stanem u tom kamenom krugu kako bih imala pun doživljaj. Ali, ispostavilo se da ne može, ne može ni da mu se priđe, a kamoli da se uđe u centar.

Zaštitna ograda postavljena je široko oko Stounhendža, a turisti smeju da se kreću samo uređenom stazom oko spomenika i posmatraju ga s poprilične udaljenosti. Čak i ako pomisliš da malo skreneš sa staze - obezbeđenje će reagovati.

Posle sam čula da samo na nekim posebnim turama može da se prođe kroz Stounhendž (pretpostavljam da je i cena posebna), a ovako, u regularnoj poseti, bukvalno tu možete samo da se slikate uklopljeni u poznatu razglednicu iz Engleske.

Čak su oko spomenika postavljeni foto izazovi, istaknutiji nego same table koje vam govore nešto o Stounhendžu. Doduše, posetioci ih rado prihvataju, koliko sam videla. Takođe, postoje strelice koje ti pomažu da shvatiš kako je kamenje postavljeno u odnosu na Sunce, ali bi trebalo tu provesti neko duže vreme.

U svakom slučaju, to je otprilike to što dobijaš na licu mesta, sledeća stanica je suvenirnica u Centru za posetioce...

Ne mogu da kažem da mi je žao potrošenog dana, sigurna sam da bi mi strašno krivo bilo da nisam iskoristila tu priliku; ne mogu da kažem ni šta sam tačno očekivala - ali jasno mi je što je Stounhendž redovno na listi najvećih atrakcija sveta koje razočaraju turiste.

S druge strane, na putovanju po Velikoj Britaniji ovog avgusta toliko mi je stvari nadmašilo očekivanja, a za utiske i fotke - zapratite stranicu Putničarenje na Instagramu .