Povodom objavljenih tvrdnji kojima sam označena kao osoba koja je „branila Miku Aleksica", odnosno „braniteljka silovatelja", kao i tvrdnji da sam „relativizovala" tragediju u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar", obaveštavam javnost da su ovakve informacije apsolutno neistinite, nepotpune i zasnovane na proizvoljnom pripisivanju stavova koje nikada nisam iznela.

Tvdrnje da sam „branila Miku Aleksića" ili da sam „braniteljka silovatelja" su grube neistine. Tačno je samo da sam se generalno i kritički osvrnula po pokret "Me too", ali razlog kritike nikako nije bila odbrana bilo kog potencijlnog silovatelja, već elementarna zaštita prava muškaraca.

Naime, ono što javnost u Srbiji slabo zna je da se zbog načina na koji se taj pokret promovise u svetu, bilo koji muškarac, bilo kada i pre bilo kakvog suđenja može osuditi u javnosti, sa ciljem potpune degradacije privatnog i poslovnog ugleda. U pogledu zaštite muškaraca i zaštite žena, nikada nisam pravila razliku. Zaštita, uključujući i pravnu zaštitu je potrebna svakom kome su prava ugrožena ili povređena, bez izuzetka i pod jednakim uslovima.

U intervju za nedeljnik „Pečat", kao advokat koji se zalaže za dosledno poštovanje ljudskih i građanskih prava, komentarisala sam šire društvene procese i način na koji se zbog određenih događaja nivo zagarantovanih ljudskih prava smanjuje i često suspenduje. Događaj 11 septembar 2001. godine je tipičan primer na kom svako može shvatiti kako se pod argumentom sigurnosti smanjila zaštita privatnosti i ugrozila sloboda pojedinaca. Kričiko razmatranje društvenih pojava je stoga ne samo deo moje profesionalne aktivnosti u zaštiti garantovanih ljudskih i građanskih prava, već je i društveno poželjno u situaciji kada se teži zdravom društvu u kome je kritično razmišljanje dozvoljeno, a ne totalitarnom u kome je isto zabranjeno.

Gruba neistinita je zlonamerna tvrdnja do koje je došlo manipulacijom konteksta i sadržaja rečenog da sam „relativizovala masakr" u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar".

Ja Jelena Pavlović, nikada i na bilo koji način nisam pokušala umanjiti zločin koji se desio, a kritički osvrt na uzroke nasilja, stanje obrazovanog i vaspitnog sistema, kao uostalom i stanje celokupnog društva je aposlutno dozvoljen svakom slobodomislećem intelektualcu. Moje je lično pravo da kritički posmatram društvo u kome živimo, kao i pravo da javno izrazim nezadovoljstvo. Bilo koje neslaganje sa mojim iznetim kritičkim mišljenjem može biti povod za konstruktivnu debatu, ali nikako dozvola za etiketiranje i napad na moje lično dostojanstvo i profesionalni ugled.

Sloboda političke kritike ne podrazumeva slobodu izmišljanja činjenica. Javni funkcioner mora da trpi širu kritiku svog političkog rada, ali nije dužan da trpi da mu se pripisuju izjave, profesionalni angažmani i stavovi koji ne postoje. Posebno je nedopustivo da mediji, bez elementarne provere, političke etikete i proizvoljna tumačenja trećih lica prenose kao činjenice o nečijem ličnom i profesionalnom integritetu.

Ponosna sam na svoj poziv advokata i na činjenicu da sam tokom čitave profesionalne karijere dosledno štitila prava i interese građana Srbije, bez obzira na njihova lična svojstva, politička uverenja ili društveni položaj. Upravo zato ne dopuštam pokušaje da se moj profesionalni integritet naruši neistinitim tvrdnjama i zlonamernim etiketiranjem. Za razliku od konstruktivnog dijaloga, zasnovanog na argumentima koji je društveno poželjan i na koji se uvek rado odazivam, etketiranje zasnovano na manupulaciji i pripisivanju nepostojećih stavova je nedopušteno i na najgrublji način vređa dostojanstvo kao i profesionalni ugled, a posebno kada od ugleda zavisi i sama profesija, kao što je u konkretnom advokatski poziv.