Naizgled bezazlen problem sa kokoškama doveo je do jednog od najneverovatnijih arheoloških otkrića 20. veka. Stanovnik turskog mesta Derinkuju, u oblasti Kapadokije, pokušavao je da otkrije zbog čega mu živina neprestano nestaje kroz uski otvor u podrumu. Kada je tokom renoviranja kuće proširio pukotinu u zidu, nije ni slutio da će iza nje pronaći prolaz koji vodi do ogromnog podzemnog grada.

Kako navodi BBC, upravo je to slučajno otkriće otkrilo Derinkuju – najveći i najdublji poznati podzemni grad u Turskoj. Kompleks se prostire do oko 85 metara ispod površine zemlje, raspoređen je na 18 nivoa i mogao je da primi gotovo 20.000 ljudi, prenosi " n1 ."

Derinkuju se nalazi u Kapadokiji, oblasti poznatoj po mekom vulkanskom tufu. Ova stena je dovoljno mekana da se lako obrađuje, ali istovremeno dovoljno čvrsta da vekovima održava stabilnost velikih podzemnih građevina.

Vremenom je nastala složena mreža tunela veliki i prostorija koje su međusobno povezane. Arheolozi su u gradu pronašli stambene prostorije, kuhinje, skladišta hrane, škole, crkve i druge objekte koji su omogućavali hiljadama ljudi da duže vreme žive ispod zemlje.

Jedno od najvećih dostignuća graditelja bio je sistem ventilacije. Više od 50 ventilacionih okana obezbeđivalo je dotok svežeg vazduha do svih delova kompleksa, uključujući i njegove najdublje nivoe.

Istoričari smatraju da Derinkuju nije izgrađen odjednom, već da se razvijao tokom više vekova. Prema podacima UNESCO -a, najstariji delovi mogli bi da potiču još iz vremena Frigijaca, tokom prvog milenijuma pre nove ere, dok su kasnije civilizacije nastavile da proširuju podzemni kompleks.

Pretpostavlja se da su stanovnici u vreme ratova, invazija i verskih progona silazili u podzemni grad kako bi se zaštitili. Ulazi su mogli da budu zatvoreni masivnim kamenim vratima kružnog oblika, koja su bila toliko teška da su mogla da se pomeraju isključivo iz unutrašnjosti grada, čime je odbrana od napadača bila znatno efikasnija.

Derinkuju nije služio samo kao privremeno sklonište. Bio je projektovan tako da omogući normalan život čitavim zajednicama tokom više meseci.

Duboki bunari obezbeđivali su pijaću vodu, dok su posebne prostorije bile namenjene za čuvanje žitarica, vina i stoke. U gradu su postojale zajedničke kuhinje, škole i mesta za bogosluženje, što pokazuje da je mogao da funkcioniše gotovo kao potpuno samostalno naselje.

Prirodno niska temperatura u podzemlju dodatno je pomagala očuvanju zaliha hrane tokom cele godine, dok je razrađen sistem ventilacije omogućavao dovoljno svežeg vazduha čak i na najvećim dubinama.

Prema podacima turskog Ministarstva kulture veliki i turizma, deo Derinkujua danas je otvoren za posetioce, dok arheolozi nastavljaju istraživanja kako bi otkrili na koji način je grad građen, kako se razvijao kroz istoriju i kakve je veze imao sa drugim podzemnim naseljima u Kapadokiji. Stručnjaci veruju da veliki deo ove podzemne mreže još nije istražen.